KOZAVISNOST I NASILJE NAD ŽENAMA KOJE KORISTE DROGU

Autor: Leo Ivanišević

Termin kozavisnost se prvi put pojavio tokom sedamdesetih godina prošlog veka kao deo profesionalnog govora između stučnjaka u različitim centrima za odvikavanje od alkohola i droga u Minesoti.

Robert Subi i Džon Fril, u knjizi nazvanoj Ko-Zavisnost, Problem u nastajanju objašnjavaju da je originalno ovaj termin označavao ljude čiji život trpi usled odnosa sa drugom osobom koja je hemijski zavisna. Kozavisni partneri ili deca ljudi koji su zavisni od neke supstance razvijaju posebne, nezdrave obrasce ponašanja kojima pokušavaju da izađu na kraj sa situacijom. (Robert Subby and John Friel, “Co-Dependency: A Paradoxical Dependency,” in Co-Dependency, An Emerging Issue, 31.)

Kako su profesionalci sticali sve više razumevanja o tome kako hemijski zavisna osoba utiče na svoju porodicu i obrnuto, počeli su da identifikuju određene probleme i obrasce ponašanja kod kozavisnih osoba poput prejedanja, kockanja i određenih seksualnih ponašanja. Profesionalci su takođe primetili da mnogi ljudi, u različitim tipovima nezdravih odnosa, razvijaju slične obrasce. Kozavisno ponašanje je primećeno kod dece alkoholičara, ljudi koji su u vezi sa mentalno ili emotivno poremećenim osobama, ljudi koji su u toksičnim i zlostavljačkim odnosima, ljudi koji neguju hronične bolesnike i generalno kod većine ljudi koji su u odnosu sa nekim ko je neodgovoran, nepredvidiv ili nekontrolisan. Mnogi zavisnici nakon oporavka prepoznaju da su bili kozavisni mnogo pre nego što su postali i hemijski zavisni.

Kozavisnost ne treba posmatrati kao bolest, već je posmatrati kao normalnu reakciju na nenormalne situacije koje uključuju nenormalne ljude. (Charles L. Whitfield, “Co-Dependency: An Emerging Problem Among Professionals,” in Co-Dependency, An Emerging Issue, 53; Joseph L. Kellerman, The Family and Alcoholism: A Move from Pathology to Process (Center City, MN: Hazelden, 1984).

Pored niza karakteristika koje pokazuju osobe sa kozivsnim obrascima ponašanja, kada je u pitanju pružanje podrške i pomoći ženama koje trpe nasilje i koriste drogu, najznačnije su:

  • Kozavisne osobe se osećaju nesigurnima ili krivima kada neko daje ili pomaže njima.
  • Kozavisnici imaju nizak nivo brige o sebi.
  • Osećaju krivicu ukoliko se zabavljaju ili sebi udovoljavaju.
  • Stalno se trude da dokažu drugima da su dovoljno dobri.
  • Vezuju se za ljude kojima nedostaje kontrole i koji imaju sklonost da razviju zavisnost.
  • Privlače ih egocentrične i narcisoidne osobe.
  • Plaše se gubitka osobe za koju vezuju svoju sreću.
  • Kada vole, nemaju interesovanje za lični život.
  • Ne veruju da su sposobni da brinu o sebi.
  • Ne traže direktno ono što im je potrebno.
  • Previše su fokusirani i usmereni na drugu osobu.
  • Mogu postati nasilni, ozbiljnije emocionalno, mentalno ili fizički bolesni, razviti poremećaj ishrane ili zavisnost od droge ili alkohola.

(Melodie Beattie, Codependent No More, Hazelden, 1989)

Zašto smatramo da je važno da poznajemo koncept kozavisnog ponašanja i da problem nasilja nad ženama koje koriste droge posmatramo iz ugla kozavisnosti?

Zato što podaci ukazuju na to da 57% žena koje su trpeli zlostavljanje i zanemarivanje kao deca na kraju budu zlostavljane i u braku, sudeću po istraživanju Britanskog Nacionalnog Zavoda za Statistiku iz 2016. (Crime Survey for England and Wales, Office for National Statistics).

Takođe, ćerke alkoholičara imaju duplo veće šanse da uđu u brak sa alkoholičarem. (Am J Drug Alcohol Abuse, 1994;20(2):237-45. doi: 10.3109/00952999409106784).

Kada se susrećemo sa ženom koja trpi nasilje i koristi drogu, imamo naučnog osnova da predpostavimo da ona, takođe:

  1. Ima istoriju zlostavljanja i zanemarivanja koje verovatno počinje još u detinjstvu ili primarnoj porodici.
  2. Ima određene kozavisne emotivne, misaone i bihejvioralne obrasce koji su nastali usled zlostavljačkog odnosa u kom se nalazi, kao i usled svih prethodnih nezdravih odnosa.
  3. Ima značajno smanjene kapacitete za preuzimanje odgovornosti i izlaženje iz zlostavljačkog odnosa, upravo usled ovih obrazaca.

U zlostavljačkim dinamikama, zavisnost je ključni problem, čak i kada ta zavisnost ne podrazumeva supstancu, već drugu osobu. Neurološki i emotivni mehanizmi traumatskog vezivanja koji sprečavaju žrtvu da izađe iz zlostavljačke dinamike su jako slični mehanizmima koji sprečavaju zavisnika da ostavi supstancu.

Iako bi bilo korisno, finalni cilj nije da pojam kozavisnost uđe u institucionalnu terminologiju. Cilj je da se institucije i organizacije senzibilišu za specifične situacione i psihičke probleme sa kojima se suočavaju žene koje trpe nasilje i koriste drogu, da se stekne razumevanje da su svi ti problemi povezani u obrasce i da se institucionalni protokoli kao i usluge unaprede u skladu sa novijim naučnim saznanjima.

Trenutni protokoli državnih institucija poput zdravstva, policije i socijalne zaštite prepoznaju česte obrasce ponašanja žrtve, kao i mnoge psihološke i situacione faktore koji otežavaju žrtvi da napravi prvi i najvažniji korak ka svom oporavku: traženje pomoći i prekidanje nasilja. Nažalost, ovo nije dovoljno.

Ono što protokoli ne prepoznaju je povezanost svih tih faktora koji zajedno čine obrazac zlostavljačko-kozavisnih odnosa u kojima:

  • Žrtva je emotivno, finansijski ili na bilo koji drugi način zavisna od zlostavljača na isti način na koji bi mogla biti zavisna i od neke supstance ili ponašanja.
  • Žrtva je, u skladu sa svojim kapacitetima, razvila svoje mehanizme adaptacije na situaciju i nije spremna da ih se odrekne ili da ih menja, a upotreba droge je često jedan od oblika te adaptacije.
  • Žrtva uglavnom nije spremna da preuzme odgovornost za sebe, da traži pomoć od institucija i da istraje u procesu. 

Korisnice supstanci koje su u dugotrajnom zlostavljačkom odnosu imaju dvostruki problem: zavisnost od zlostavljača i zavisnost od supstance. Dobra vest je da programi 12 koraka koji su namenjeni lečenju zavisnosti od supstanci su takođe efikasni i kada je u pitanju oporavak od zlostavljačkog, zavisničkog odnosa. Rešavanje svake zavisnosti podrazumava promenu okruženja i prekid upotrebe supstance (ukoliko zavisnost posmatramo kao primarni problem) ili prekid kontakta sa toksičnom osobom (ukoliko nasilje posmatramo kao primarni problem). Loša vest je što servisi koji su nam dostupni se uglavnom bave samo jednom stranom problema, upravo zbog posmatranja nasilja i zavisnosti kao dve potpuno odvojene stvari i nepoznavanja problema kozavisnosti koji kao zajednički faktor utiče na obe strane problema.

Šta činiti?

Organizacije i institucije ne mogu da preuzmu odgovornost i donose odluke umesto nekog drugog. Žena koja koristi drogu i trpi nasilje mora da zatraži pomoć ili da pristane na to da joj se pomogne kada joj se ponudi. Institucije i organizacije ne mogu umesto nje da donesu ovu odluku, ali mogu da učine sve kako bi je osnažili da ovu odluku donese.

  • Da bi to mogle da urade, institucije i organizacije moraju pre svega da se edukuju o određenim psihološkim pojavama koje značajno oblikuju funkcionisanje žrtve nasilja koja koristi drogu (toksični i manipulativni odnosi, trauma i traumatsko vezivanje, kozavisnost, samo-medikacija, patologija ličnosti i mogućnosti promene) i da svoje usluge prilagode stečenim saznanjima.
  • Nakon toga, neophodno je raditi na dizanju svesti o ovim temama među opštom populacijom i to kroz kampanje, odnose sa javnošću, različite promotivne aktivnosti i materijale koji moraju da nađu put i do najizolovanije žene. Potrebno je povećati dostupnost informacija o radu nadležnih institucija, o svoj podršci i zaštiti koju žene koje trpe nasilje i koriste droge mogu da dobiju od institucija, kao i sve informacije o tome kako će proces pružanja pomoći i usluga izgledati.
  • Neophodno je uspostavljanje snažne saradnje između institucija i organizacija koje se bave pružanjem podrške ženama koje trpe nasilje i institucija i organizacija koje se bave pružanjem podrške i pomoći korisnicima droga. Razmena iskustava i znanja, kao i razumevanje korelacije između upotrebe droge i ostajanja u zlostavljačkom odnosu je krucijalno za oba tipa organizacija i institucija.
  • Neophodno je formiranje posebnih protokola i smernica za rad sa ženama koje trpe nasilje i koriste drogu.

Sistemski pristup za sistemsko rešenje

Naučna literatura o nasilničkom ponašanju nam ukazuje na to da ne možemo očekivati od nasilnika da promeni svoje ponašanje, ukoliko mu mi, kao sistem ili kao pojedinci ne postavimo granice. Ukoliko neželjeno ponašanje ne nailazi na posledice, ono samo može da se nastavi. Kada je zaustavljanje nasilja u pitanju, pojedinac koji trpi nasilje je činilac koji je podjednako značajan kao i ceo sistem, jer pojedinac je taj koji stavlja sistem u pogon.

Ukoliko bismo mogli da osnažimo što veći broj žena da preduzmu korake koji su potrebni kako bi dobile podršku sistema, vremenom bismo smanjili stopu nasilja nad ženama.

Naučna literatura o lečenju zavisnosti na prvom mestu ističe neophodnost promene okruženja i životnog stila osobe – zavisnost se ne može izlečiti u okruženju u kom je nastala. Pružanje pomoći i podrške ženama u promeni okruženja, pored toga što će izvesti ženu iz zlostavljačke dinamike, uticaće i na lakše odvikavanje od droge, što će vremenom uticati na smanjenje stope zloupotrebe supstanci.

U okviru projekta ograniyujemo i trening a detalje istog kao i prijavu možete naći OVDE

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta ” Povećavanje univerzalnog pristupa uslugama za prevenciju i odgovor na rodno zasnovano nasilje za žene koje koriste droge, koji implementira Re Generacija u okviru granta koji pruža Evroazijska Asicijacija za smanjenje štete (EHRA) u okviru regionalnog projekta pod nazivom „Održivost usluga za ključne populacije u istočnoj Evropi i centralnoj Aziji“ koji sprovodi Alijansa za javno zdravlje, u konzorcijumu sa 100% Life (All-Ukrainian Netvork of PLWH), Centralnoazijskim udruženjem za HIV i Evroazijskom mrežom za zdravlje ključnih populacija, uz pomoć Globalnog fonda za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije.
Implementaciju projekta u Srbiji srateški podržava Kancelarija za borbu protiv droga Vlade Republike Srbije 
**Stavovi predstavljeni ovde su isključivo stavovi Re Generacije kao autora i ne moraju se poklapati sa stavovima ili mišljenjima Globalnog fonda za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije.
**Globalni fond za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije nije učestvovao u koordinaciji i odobravanju neposrednog materijala i mogućih zaključaka koji su iz njega proizašli.