Mentalno zdravlje i psihoaktivne supstance

Autorka: Nina Šašić

Često se mogu čuti tvrdnje poput “droga i alkohol mogu da ti sjebu mozak” ili “ljudi koji koriste droge svakako imaju mentalnih problema”. Ali koliko zapravo znamo o zamršenom odnosu između mentalnog zdravlja i psihoaktivnih supstanci (legalnih i ilegalnih)? 

Da se razumemo u startu – ja nisam psihološkinja, niti terapeutkinja, ja sam kulturna antropološkinja koja se bavi istraživanjem, analizom politika i zagovaranjem u oblasti upotrebe psihoaktivnih supstanci. O ovome pričam zato što je odnos upotrebe psihoaktivnih supstanci i mentalnog zdravlja česta tema u našem radu, i literatura, edukacije i treninzi često razjašnjavaju razlike između upotrebe PAS kao uzroka problema u mentalnom zdravlju i upotrebe PAS kao posledice problema u mentalnom zdravlju.

Da vi ne biste morali da čitate sve, i uložite godine i godine u edukaciiju – sažvakala sam par stvari u ovom tekstu.

Obično se, kada se povede razgovor o mentalnom zdravlju, podrazumeva da se govori o prisustvu ili odsustvu određenih poremećaja ili poteškoća u mentalnom zdravlju koje su hronične i anomalne prirode. Međutim, problemi mogu biti i privremeni i kratkotrajni, izazvani ili uslovljeni različitim faktorima. Ukoliko u mentalno zdravlje ne ubrajamo samo nepregledno šarenilo “dijagnoza”, već i različita raspoloženja i reakcije na životne događaje, moramo se složiti sa tvrdnjom da konzumacija psihoaktivnih supstanci -mentalno zdravlje stupaju u različite međusobne reakcije jer imaju makar kratkoročni uticaj na raspoloženje, osećaje i/ili doživljaj stvarnosti.

Hajde da vidimo sa kojim se stavovima često srećemo, i šta ćemo sad?

“Upotreba psihoaktivnih supstanci predstavlja uzrok problema sa mentalnim zdravljem.”

Često srećemo tvrdnje da će ti psihoaktivne supstance “sjebati mozak” ili izazvati neku vrstu ispada. Mogu se čuti priče o “fleševima” nakon uzimanja halucinogenih supstanci i poremećaja u ponašanju izazvanih dugoročnom upotrebom kokaina. U kojoj meri su ovakve priče opravdane i utemeljene? 

Zbog samih fizioloških efekata različitih vrsta psihoaktivnih supstanci na ljudski organizam, ne mogu se olako odbaciti ovakve tvrdnje. Ipak, treba imati na umu činjenicu da to nije uslovljeno samo upotrebom psihoaktivnih supstanci, već i obrascima i trajanjem te upotrebe, kao i različitim predispozicijama… Baš kao što jednokratna ili povremena upotreba psihoaktivnih supstanci ima vremenski ograničen uticaj na raspoloženje, ponašanje i doživljaj stvarnosti, tako njihova redovna, stalna ili dugoročna upotreba može imati trajnije posledice po ove aspekte mentalnog zdravlja. Ni produžena upotreba psihoaktivnih supstanci neće isto delovati na svakoga, čak ni ako su u pitanju iste doze i iste vrste supstanci.

U zavisnosti od supstance, dugoročna i redovna upotreba može izazvati i zavisnost, koja po pravilu (osim fizioloških) ima i psihološke elemente i stoga se uvek mora posmatrati i tretirati kao pitanje mentalnog zdravlja, i podrazumevati pristup koji uključuje strategije nošenja sa psihološkim aspektima zavisnosti.

“Problem sa mentalnim zdravljem je uzrok upotrebe psihoaktivnih supstanci.”

Ređe prepoznata, ali i te kako prisutna, situacija jeste da osobe koje već imaju problema sa mentalnim zdravljem svesno ili nesvesno te probleme pokušavaju da umanje ili otklone pomoću različitih psihoaktivnih supstanci. Osobe koje se bore sa depresijom ili anksioznošću ponekad će posegnuti za supstancama poput MDMA, kokaina ili benzodiazepina, čiji će im efekti omogućiti (privremeno) pribežište: podići im nivo energije i/ili poboljšati raspoloženje, imati umirujuć efekat i time im “denfovati” anksioznost. Takođe, nije zanemarljiva ni činjenica da pojedini oblici poteškoća sa mentalnim zdravljem za jedan od simptoma imaju stupanje u rizično ponašanje, koje može uključivati upotrebu psihoaktivnih supstanci, naročito uz preuzimanje dodatnih rizika (prekoračivanje doze, mešanje supstanci, stupanje u nezaštićene seksualne odnose, deljenje pribora za konzumaciju). 

Upotreba psihoaktivnih supstanci uslovljena je i sociokulturnim faktorima, te njena upotreba ne ukazuje nužno na problem sa mentalnim zdravljem pojedinca.

Mnogi mladi povremeno koriste različite psihoaktivne supstance, na prvom mestu one legalne – duvan i alkohol, usled opšte rasprostranjenosti i društvene prihvaćenosti (setimo se samo narodnih mudrosti o tome čemu i čime sve valja nazdraviti). 

Primera radi, iako postoji  literatura koja indikuje da je upotreba psihoaktivnih supstanci jedan od bitnijih faktora rizika kad je reč o samoubistvu među adolescentima, teorijom normalizacije (Measham, Newcombe, & Parker, 1994) ukazano je na činjenicu da je upotreba nekih supstanci (uključujući i neke ilegalne supstance) postala društveno i kulturno prihvaćena od strane velikog dela stanovništva koje ne koristi droge i stoga postaje sve više ugrađen u kulturu šire društvene zajednice. To znači da visoka stopa upotrebe supstanci u datom društvu odgovara činjenici da sve veći broj korisnika čine ljudi nisu članovi marginalizovanih zajednica koji se redovno upuštaju u rizično ponašanje, već dobro prilagođenih društvenih grupa. Studija sprovedena 2011. godine podržala je teoriju normalizacije, pokazavši da je statistička povezanost između upotrebe supstanci i samoubistva čvršća u zemljama sa nižom stopom upotrebe (Haskuka, Arenliu, & Kelmendi, 2017). 

Zahvaljujući sklonosti javnosti da prikazuje odnos između mentalnog zdravlja, zavisnosti i upotrebe psihoaktivnih supstanci na jednostavan i crno-beo način – izostaje razumevanje njihove kompleksnosti.  Ukoliko ne razumemo razloge iza nečije upotrebe, i olako ih pripisujemo ovome ili onome – ostajemo bez jasne slike i ne možemo imati ciljane ni učinkovite strategije kojima se smanjuje šteta povezana sa upotrebom psihoaktivnih supstanci.