Stvari koje treba da znaš, ukoliko si bio/la žrtva spajkinga: saveti psihologa

Ovaj članak pominje seksualno nasilje i  uznemiravanje, nametljivo ponašanje, i druge osetljive teme. Ukoliko si doživeo/la bilo koji od pomenutih incidenata ili neželjenih iskustava ovaj članak može izazvati snažna negativna osećanja. Ukoliko ti je potrebna pomoć, obrati se osobama kojima veruješ ili se slobodno obrati nama na info@regeneracija.org

Autor: Leo Ivanišević

Spajking je naziv za čin sipanja droge u piće i/ili dodavanje alkohola u piće kako bi se osoba (bez sopstvenog pristanka) brže napila ili dovela u izmenjeno stanje svesti.  Spajking predstavlja čin nasilja i ovakva iskustva mogu biti veoma traumatična za žrtvu. Spajking, u zavisnosti od motivacije i daljeg ishoda događaja, možemo dovesti u vezu sa više vrsta zlostavljanja: 

1. Fizičko zlostavljanje 

Spajking predstavlja narušavanje telesnog integriteta, probijanje žrtvinih telesnih granica i kao takav se može izjednačiti sa činom namernog trovanja žrtve . 

2. Psihološko zlostavljanje 

Spajking predstavlja izdaju poverenja žrtve i dovođenje žrtve u zabludu, jer žrtva nije svesna šta u tom trenutku unosi u sebe. Žrtva u izmenjenom stanju svesti je najčešće dezinhibirana i onemogućena da donosi racionalne odluke – što je čini podložnom manipulaciji i ostalim oblicima emotivnog i psihološkog nasilja 

3. Seksualno zlostavljanje 

Osoba u izmenjenom stanju svesti ili bez svesti je odlična meta za razne oblike seksualnog zlostavljanja, jer ne može da se brani, a najčešće ne može ni sa jasnoćom da se seti šta se dogodilo. 

4. Finansijsko zlostavljanje i krađa 

Osobe u izmenjenom stanju svesti su pogodne mete za krađu i iznudu. Počev od donošenja i naplaćivanja “još jednog pića” koje žrtva nije tražila, preko krađe dragocenosti dok je žrtva omamljena, pa do potpisivanja različitih sumnjivih dokumenata – spajking često može biti i sredstvo finansijske manipulacije. 

Ukoliko si bio/la žrtva spajkinga, šta treba da znaš? 

  • Ok je da nisi ok.  

Desilo ti se nešto traumatično i trebaće ti vreme da to obradiš. Sve emocije koje osećaš su normalne. Ali nisu sve korisne i zdrave. Ok je ako osećaš: 

-Otupelost, kao da se događaj nije stvarno odigrao 

-Želju da nekoga okriviš i da više puta prolaziš “šta bi bilo kad bi bilo” scenarije u svojoj glavi u pokušaju da uspostaviš bar neku kontrolu nad sobom i situacijom. 

-Bes prema počinitelju, bes prema okruženju ili čak bes prema sebi. Bes je normalna reakcija kada nam neko probije granice i javlja se zato što deo nas zna da to što nam se desilo nije u redu. Međutim, važno je da ne okrećeš bes ka sebi, jer to može da doprinese razvoju depresije. 

-Tugu usled gubitka bezbednosti, gubitka poverenja, gubitka dotadašnje slike sveta, slike sebe, slike druge osobe. Nažalost, zlostavljanje “uzima” deo nas i naš svet i mi nakon takvog iskustva ne možemo biti isti kao pre. Svakako ćemo biti drugačiji. Možemo biti i mnogo jači i bolji, ali nećemo biti isti. Nakon što prebolimo i otplačemo ono što je nepovratno izgubljeno, učimo da živimo sa onim što nam se desilo. 

-Anksioznost, strahove, fobije, preokupiranost. Nakon traumatičnih iskustava ljudi često doživljavaju probleme sa anskoznošću, paničnim napadima i najrazličitijim strahovima, počev od preokupiranosti svojim zdravstvenim stanjem do agorafobije i nemogućnosti da se izađe iz kuče. Ovi simptomi mogu ozbiljno da oštešte tvoj kvalitet života i funkcionisanje i neophodno ih je proraditi sa stručnim licem. 

-Depresiju, bezvoljnost, sramotu, krivicu, apatiju, nedostatak radosti i umrtvljenost. Sve ovo su česte reakcije na traumu i ujedno i znak da tvoje mentalno zdravlje ozbiljno pati i da ti je potrebna profesionalna podrška – ne ustručavaj se da je potražiš 

-Problemi za kompulsivnim i zavisničkim ponašanjem. U želji da anesteziraju bol, ljudi koji su doživeli traumu se nekad okreću alkoholu, supstancama, kockanju, hrani, seksu i drugim oblicima skretanja pažnje i umrtvljivanja sebe. Iako kraktokorčno delotvorne, ove strategije dugoročno ne rešavaju ništa i mogu postati sekundarni problem. Kako do toga ne bi došlo, potraži pomoć stučnjaka. 

  • 2. Nisi kriv/a 

Žrtva ne može biti kriva za nasilje. Nije važno šta je žrtva obukla, koliko je prethodno popila, pa čak ni kako se ponašala. Ukoliko osoba nije dala jasan i informisani pristanak da unese nešto u svoje telo, pričamo o nasilju. Osećaj krivice, sramota i bes prema sebi su česte posledice nasilja i traumatičnih iskustava. 

“Kako sam mogao/la ovo da dozvolim, kako sam bio/la tako glup/a, nepažljiv/a, naivan/a?” 

“Sramota me je zbog onoga što mi se desilo, takve stvari se dešavaju samo lošim/glupim/neodgovornim ljudima.” 

“Sam/a sam kriv/a, nije trebalo da…” 

Krivica nam često pomaže da zadržimo neki osećaj kontrole nad situacijom. Ako je krivica naša, onda možemo da popravimo stvari. Ako smo nekako “zaslužili” nasilje, onda svet nije tako surovo i nepredvidivo mesto. Međutim, u ovom kontekstu, krivica preti da postane sramota koja nas obezvređuje i čini da sebe vidimo kao bezvredne, nedovoljno dobre, neadekvatne, defektne, loše. Ovaj negativni stav prema sebi prosto nije realan, a nije ni dobar po naše mentalno zdravlje, jer nas vodi u depresiju.  

Drugi ljudi su takođe skloni tome da okrive žrtvu, jer im to pomaže da sačuvaju nerealnu sliku sveta kao “lepog i pravednog mesta u kom se svakome događa samo ono što je zaslužio ili sam izazvao”. Ukoliko si bio/la žrtva spajkinga, ne slušaj ovakve komentare i potraži podršku nekoga ko će te razumeti. Ukoliko poznajete nekoga ko je žrtva spajkinga, izbegavajte bilo kakve komentare kojima eksplicitno ili implicitno nabijate krivicu. 

Kada je nasilje u pitanju, neki ljudi jesu ranjivije mete, ali to znači da treba da ih osnažimo, a ne da ih krivimo ili posramljujemo. Kada je mentalno zdravlje u pitanju, nema mesta za sramotu. 

  • Pričajmo o odgovornosti 

Štaviše, hajde da eliminišemo reči “krivica” i “sramota” iz ove priče i da se fokusiramo na odgovornost. Odgovornost ne podrazumeva osudu, ona samo podrazumeva odvajanje svojih postupaka od tuđih i razlikovanje nad čim imamo kontrolu, a nad čim nemamo. Odgovornost podrazumeva da mi imamo izbor kako ćemo da odgovorimo na određene situacije. Ne možemo kontrolisati tuđe odgovore, tuđe akcije i reakcije (kao na primer nečiju odluku da nam sipa nešto u piće), ali možemo kontrolisati svoje trenutne i buduće izbore.  

Još jednom: Ako je neko izvršio nasilje nad nama, to ne znači da smo to nasilje i zaslužili, “jer se nismo bolje čuvali”. To samo znači da živimo u svetu u kom se nasilje, nažalost, dešava i da je naša odgovornost da uradimo ono što je do nas da se zaštitimo. Nekad su naše lične mere zaštite dovoljne, a nekada prosto nisu i tada se uključuju okruženje i sistem. Niko ne izlazi iz kuće sa namerom da mu se nešto loše dogodi. Čak i kada učinimo sve što je u našoj moći, neke loše stvari se ipak dogode. Zato treba biti realan, ali ne i prestrog prema sebi. Nije sve uvek do nas. Nešto je do sistema, nešto je do drugih ljudi, nešto je do okolnosti, a samo jedan deo je i do nas. Dok nas krivica onesposobljava, zarobljava i sputava, odgovornost nas oslobađa, pomaže nam da izađemo iz uloge žrtve i da se izborimo sa osećanjem bespomoćnosti tako što vraćamo svoj fokus na ono što možemo da kontrolišemo, vraćamo svoj fokus na sadašnji trenutak i izbore koji će oblikovati našu budućnost. Zbog toga, iako paradoksalno zvučalo, prevazilaženje određenih iskustava nekad zahteva da preuzmemo odgovornost za naš udeo u celoj situaciji koja nas je zadesila. Nismo odgovorni za traumu koja nam se desila, nismo odgovorni za tuđe ponašanje, ali jesmo odgovorni za svoj oporavak: tu leži naša moć, moć koju niko ne može da nam oduzme i moć koje ne treba da se odričemo. Ne možemo da sprečimo svako negativno iskustvo i ne treba da krivimo sebe zbog toga, ali možda možemo  da naučimo nešto iz negativnog iskustva kako nam se ne bi ponovilo i kako bismo se bolje nosili sa njim ukoliko se (ne daj Bože) ponovi. Prošlost ne možemo da promenimo, ali možemo da idemo dalje, možemo da rastemo oko stvari koje su nam se desile, možemo da tražimo podršku i možemo da nastavimo svoj život.  

  • Prihvatanje nije odobravanje! 

Integracija iskustva i prihvatanje su važni koraci u prevazilaženju traume. Međutim, važno je razdvojiti prihvatanje od opraštanja ili odobravanja. Prihvatanje prosto znači da ne negiramo realnost i da prihvatamo da su i nemili događaji deo našeg (kao i svačijeg) životnog iskustva. To nije fer, ali je prosto tako. To ne znači da se nećemo boriti za bolji svet, to samo znači da smo svesni toga kakav svet trenutno jeste i da odluke donosimo u skladu sa realnošću. 

Prihvatamo da svet nije uvek tako bezbedno mesto, da nisu svi ljudi baš tako dobri i da nam nisu baš svi prijatelji. Prihvatamo da nemamo kontrolu nad određenim ishodima i tuđim ponašanjem. To ne znači da opravdavamo postupke ili da opraštamo počiniocu. To samo znači da nalazimo način da budemo u miru sami sa sobom nakon onoga što smo doživeli. Prihvatanje takođe podrazumeva i prihvatanje sopstvenih snaga, sopstvene moći, ponovno uspostavljanje samopoštovanja i samopouzdanja i ponovno otkrivanje sebe. Iako nad mnogim stvarima nemamo kontrolu, prihvatamo odgovornost za ono nad čim je imamo. Prihvatamo da svet nije savršen i da mi nismo savršeni, ali da smo u svoj toj nesavršenosti ipak dovoljno dobri i dovoljno jaki da izađemo na kraj sa stvarima koje nam se događaju. Proces vraćanja svoje moći sebi nije jednostavan i često nam je potrebna pomoć dobrog psihoterapeuta. 

  • Ko uopšte sipa drugima drogu u piće? 

Svako od nas je sposoban za nasilje ukoliko se nađe u dovoljno surovim okolnostima kao što su rat, napad ili velika, neposredna opasnost.  Međutim, postoje ličnosti  koje su sklonije da pribegavaju nasilju i manipulaciji kako bi ostvarile neki svoj cilj ili korist. Takve ličnosti nije lako prepoznati na prvi pogled, uglavnom ih odaju vrlo suptilni znaci i ljudi često upadaju u njihove zamke. Ovo je samo jedan od razloga zbog kog ne možemo kriviti žrtvu za nasilje, jer odluka da se nasilje sprovede nije na žrtvi, već na nasilniku. Istraživanja pokazuju da se ovi ljudi  retko i teško menjaju i imaju izražene sledeće osobine:

Egoizam – preteranu preokupaciju sopstvenom korišću, na štetu drugih i okoline

Makijavelizam – manipulativni, hladnokrvni stav i uverenje da cilj opravdava sredstva

Moralna isključenost – stil kognitivnog procesuiranja koji dozvoljava neetičko ponašanje bez osećanja nelagode

Narcizam – preterana okupiranost sobom, osećaj superiornosti i preterana potreba za pažnjom drugih

Povlašćenost – uverenje da je pojedinac bolji od drugih i da zaslužuje poseban tretman

Psihopatija – nedostatak empatije i samokontrole uparen sa impulsivnim ponašanjem

Sadizam – želja da se drugome nanese šteta ili bol zarad sopstvenog zadovoljstva ili koristi

Pohlepna sebičnost – želja za postizanjem i razmetanjem sopstvenim društvenim i finansijskim statusom, bez osvrta na druge

Prkos – destruktivnost i želja da se drugome nanese bol i šteta, čak i po cenu sopstvene štete

Iako zastrašujuće, činjenično stanje je da ovakvi ljudi postoje, nisu retki koliko nam se čini i ne nose rogove i rep zarad lakšeg raspoznavanja, zato me možemo čak ni kriviti žrtvu što “nije na vreme videla kakav je neko”. Ovakve ličnosti je teško prepoznati, jer na površini deluju vrlo šarmantno, privlačno i prijateljski nastrojeno. Zbog toga je važno da vodimo računa o tome koga puštamo u svoj život, kome dajemo poverenje i koliko blizu dozvoljavamo nepoznatim ljudima da nam priđu. Možemo da obratimo pažnju na tuđa dela (pre nego na reči) i da naučlmo da prepoznamo suptilne crvene zastavice koje nam ukazuju da treba od nekog da se udaljimo. Nemamo moć da promenimo ovakve ljude, ali imamo moć da poradimo na sopstvenim slabostima, da učinimo sebe otpornijim na manipulacije i da naučimo da postavljamo i poštujemo sopstvene granice.